Možete li nam ukratko objasniti čime se bavite i koja je Vaša pozicija u firmi?
Zaposlena sam u firmi Auraplan GmbH u struci, dakle radim sve ono što ulazi u područje zaštite na radu koja za cilj ima unaprjeđenje stanja sigurnosti i općenito zaštitu zdravlja radnika i svih ostalih osoba na radnom mjestu. Kako bi se taj cilj ostvario, stručnjak zaštite na radu ima vrlo bitnu ulogu, a to je podizanje svijesti o zaštiti na radu te savjetovanje o tome kako provesti određene obveze s područja zaštite na radu. Kratko rečeno, moj posao je da savjetujem i provodim unutarnji nadzor zaštite na radu. Primjerice, obilazim gradilišta i provjeravam rade li radnici posao na pravilan način, nose li sigurnosnu opremu kao što su kacige, naočale, rukavice, radno odijelo, radne cipele i slično. Ako za vrijeme tog izviđanja primijetim neke nedostatke, moja je obaveza prenesti to poslodavcu i savjetovati ga o tome kako ukloniti te nedostatke.
Koliko dugo ste zaposleni u sadašnjoj firmi?
Odmah nakon završetka studija sam prihvatila poslovnu priliku i zaposlila se u ovoj firmi. Iako sam na sadašnjem poslu tek dva mjeseca, jako volim svoj posao i vjerujem da me ovdje čekaju još mnoga nova iskustva i poslovni uspjesi.
Zašto ste se odlučili baš za ovaj smjer, zašto baš sigurnost i zaštita na radu?
Što se tiče odabira, oduvijek sam željela raditi posao na kojem imam mogućnost pomagati ljudima i brinuti o njima. Iako je lista takvih zanimanja zaista velika, za zaštitu na radu sam se odlučila jer sam uvidjela potrebu za radom u tom sektoru. Naime, iz priča poznanika, doznala sam za mnoge slučajeve ozljeda na radu koje su nastale jer se radnici nisu pridržavali pravila ili im stručna osoba nije na adekvatan način objasnila opasnost kojoj su izloženi. Tu se stvorila želja da upravo ja budem ta osoba koja će spriječiti povrijede na poslu i koja će se uvijek truditi radnicima na vrijeme predočiti opasnosti kojima su izloženi pri radu. Naravno, to je i velika odgovornost, jer je sigurnost radnika uvijek na prvom mjestu, i prije posla i prije njegove kvalitete, a ti si ta osoba koja se mora pobrinuti da to upravo tako i bude.
Plemenite su Vas misli vodile prema ovoj struci, a što Vas je dovelo u Karlovac, odnosno na smjer Sigurnost i zaštita na Veleučilištu u Karlovcu?
Veleučilište u Karlovcu su mi preporučili poznanici, dakle iz više sam različitih izvora dobila povratnu informaciju da su tijekom studiranja na Veleučilištu imali samo pozitivna iskustva te kako su profesori zaista odlični. Osim toga, moram priznati da je veliku ulogu u toj odluci imala činjenica da mi je to bila najbliža lokacija, s obzirom na to da sam tada živjela u Gornjoj Gračenici.
Jeste li nakon završetka studija doživjeli svojevrsnu diskriminaciju od strane poslodavaca zato što ste imali veleučilišnu diplomu, a ne sveučilišnu?
U mojem slučaju nije bilo bitno radi li se o veleučilišnoj ili sveučilišnoj diplomi, već je poslodavcu bilo bitnije moje znanje i motivacija. Iskreno rečeno, prema mojem dosadašnjem iskustvu, nikada mi poslodavac nije prigovorio u vezi toga, čak ni pokrenuo tu temu. Isto tako, meni osobno nema smisla da se isti stupanj nekog fakulteta uzdiže ili spušta na viši ili niži nivo u usporedbi s drugim, osobito ako je kvaliteta znanja ista.
Zašto ste se posao u struci odlučili potražiti u inozemstvu? Smatrate li da je to za Vas bila dobra odluka?
Moj posao u inozemstvu je zapravo našao mene, a ne ja njega. Naime, jedna osoba koju poznajem je tada već radila u ovoj firmi i tražili su još radnika pa me je ta osoba preporučila. Sve dalje je išlo jako brzo, odmah su tražili moj životopis, a ubrzo smo obavili i online razgovore. Stvarno smo se oko svega dogovorili u najkraćem mogućem roku i bila sam odmah primljena. Preselila sam se u Njemačku, u grad Ludwigshafen am Rhein. Jako sam sretna i zahvalna što mi se sve to dogodilo. Nakon godina i godina slušanja o tome koliko će mi biti skoro nemoguće pronaći posao u struci i koliko ću teško ostvariti ono što želim i čemu težim, meni se dogodilo upravo suprotno, moj prvi razgovor za posao i sada moj prvi posao su bili pun pogodak. Sve su mi se kockice dobro posložile, zahvaljujući ljubaznoj preporuci i naravno mojoj firmi koja mi je ponudila tako dobre uvjete rada. Smatram da je to bila jako dobra odluka za mene jer, za to vrijeme koje bi doma provela u potrazi za poslom, ja već stječem iskustvo u struci, rušim jezične barijere, upoznala sam mnogo ljudi iz različitih država, upoznajem se s načinom rada i sa svojom strukom u inozemstvu. Vjerujem da bi kad-tad zažalila da nisam prihvatila tu ponudu i da nisam otišla u Njemačku. Najlakše je ostati doma i nikada ne upoznati nešto bolje ili gore. Zapravo, kako ćemo uopće znati postoji li bolje ili gore, ako se nikada nismo odvažili negdje drugdje otići?
Možete li usporediti potrebu za Vašom strukom i radne uvjete kod nas i u inozemstvu?
Ovo je moj prvi posao tako da nisam imala priliku raditi kod nas u struci, ali poznajem mnogo kolega koji rade u Hrvatskoj u struci tako da sam upoznata s njihovim pozitivnim i negativnim iskustvima. Iz svega toga mogu zaključiti da se ovdje u Njemačkoj brže napreduje nego kod nas u Hrvatskoj. Većina kolega koji su posao u struci potražili u hrvatskim firmama su ostali na istoj poziciji od početka do kraja, dok se ovdje radom i trudom može mnogo toga postići u kraćem vremenskom periodu. Što se tiče radnih uvjeta, to ne mogu sa sigurnošću reći da je bolje ili lošije, jer se to bitno razlikuje od firme do firme. Ja sam u firmi u kojoj radim jako zadovoljna sa svime pa tako i s radnim uvjetima. Jedina stvar s kojom nisam zadovoljna je to što nisam doma, ali ta je odluka bila samo na meni i to je neka žrtva koju svakodnevno podnosim kako bi mogla raditi ovaj sjajan posao sa svim ovim sjajnim ljudima. Nadalje, s financijskog aspekta, mnogo se više može zaraditi u ovoj struci ovdje u Njemačkoj nego kod nas u Hrvatskoj. To me pomalo rastužuje jer mislim da bi potreba za ovom strukom i njezina važnost trebala biti svugdje jednaka. Na žalost, ne živimo u savršenom svijetu i nepravda je danas sveprisutna, no vjerujem da će se jednog dana i to promijeniti na bolje jer naši stručnjaci za zaštitu na radu su jednako vrijedni kao i oni koji taj posao rade u inozemstvu.
Koliko Vam je znanje stečeno za vrijeme studija na našem Veleučilištu koristilo u praksi odnosno u poslu?
Neupitno je to da mi je svako znanje stečeno za vrijeme studija od velike koristi u svakom aspektu ovog posla. Ono što iskreno smatram da nam svima fali na faksu, je praksa. To što mi nakon trogodišnjeg preddiplomskog stručnog studija obavimo 240 sati prakse i nakon dvogodišnjeg specijalističkog studija obavimo 120 sati prakse jednostavno nije dovoljno da se na pravi način upoznamo s poslom. Upravo zato mislim da bi apsolutno trebalo povećati sate prakse. Što se tiče predavanja i teorijskog dijela sve pohvale faksu, ali prakse nam svima nedostaje. Nije isto naučiti nešto u teoriji i doći na posao gdje to sve trebaš primijeniti u praksi. Mogu navesti nekoliko konkretnih pitanja s mojeg posla. Dakle, već sam spomenula da u opis mojeg posla ulaze osposobljavanje radnika, prikupljanje i analiziranje podataka o nezgodama i profesionalnim bolestima, isto tako postupak izrade procjene rizika. Sve su to poslovi za koje je prijeko potrebna teorijska podloga, ali velika doza praktičnog znanja jer to nisu samo slova i brojevi, već je to rad s ljudima i novonastalim situacijama koje nisu uvijek jednake. To je razlog zašto smatram da je praksa toliko bitna. Sve navedeno studenti mnogo brže i bolje savladavaju kroz praksu. Zato, vjerujte mi na riječ, kroz praksu se najbolje uči o struci.
Što je prema Vama tajna poslovnog uspjeha pojedinca u vašoj struci?
Bitno je steći što više znanja za vrijeme studija i naravno biti uvijek otvoren za daljnje učenje jer čovjek uči dok je živ. Bez obzira na to što smo mnogo toga naučili na fakultetu, uvijek ima mjesta za još. U poslu uvijek treba biti bistre glava i više puta razmisliti prije donošenja neke važne odluke. Isto tako, smatram da je od iznimne važnosti imati kvalitetne radne odnose jer ljudi s kojima radimo, posebno oni koji su duže u tom poslu od nas, mogu nas mnogo toga naučiti, uputiti i objasniti nam sve što nam nije jasno. Osim toga, treba znati prihvatiti kritiku i kada nam netko na lijep način objasni što krivo radimo. Ja sam bila te sreće da radim sa sjajnim osobama od kojih sam toliko toga naučila i još uvijek učim o struci. S vremenom će opet doći netko novi, kome ću možda baš ja pomoći i tako to stečeno znanje širiti dalje. Zbog svega toga, mogu slobodno reći da su moja tajna poslovnog uspjeha upravo ti dragi ljudi koji mi svakodnevno daju vjetar u leđa. Zbog tih sam ljudi danas tu gdje jesam, ispunjenog srca, otvorenog uma, bez straha što će biti sutra i spremna na sve dobro i loše što me očekuje. Došla sam ovdje sama, ali od prvog dana nisam sama i to je zaista predivan osjećaj.
Postoji li mogućnost zapošljavanja naših diplomanata u vašoj firmi?
Naravno da postoji, moja firma je jedna ozbiljna firma koja traži pametne i odgovorne radnike i sigurno bi se našlo mjesta za naše studente koji su voljni raditi. Treba se odvažiti, pokazati volju i znanje, a iz vlastitog iskustva mogu reći da su me ovdje dočekali raširenih ruku.
Jeste li upoznati s projektom obnove Veleučilišta? Smatrate li taj projekt pozitivnim pomakom u smislu kvalitete obrazovanja?
Apsolutno pohvaljujem i podržavam sve što se radi u svrhu napretka Veleučilišta. Raditi u lijepom i novom okruženju je zasigurno lakše, zdravije i motivirajuće. Upravo zato vjerujem da se i kvaliteta studiranja sa svakim novim projektom i svakim novitetom sve više i više podiže.
Možete li izdvojiti jedno lijepo i jedno možda manje lijepo sjećanje vezano za studij?
Bilo je toliko lijepih trenutaka da je stvarno jako teško izdvojiti nešto. Svaki dan proveden na Veleučilištu za mene je bio jako poseban jer smo se mi studenti iz dana u dan sve više i više povezivali i, naravno, nešto novo naučili. To je neko moje viđenje studiranja, iako vjerujem da sve ovisi o tome kakva si osoba. Netko na faks dođe samo po papir, dok netko drugi dođe po znanje i velika je razlika između tih studenata. Ja sam na Veleučilište došla prvenstveno po znanje i upravo zato mogu reći da je to pravo mjesto za svakoga tko dolazi s istim motivom. Što se tiče manje lijepih sjećanja, mislim da ih nemam. Ja sam takva osoba da u svemu gledam ono pozitivno pa tako i u nečem lošem uvijek nađem i nešto dobro. Ako je nešto loše i bilo, to je već davno zaboravljeno. Kada sve zbrojimo i oduzmemo, ponosno mogu reći da su studentski dani za mene jedno jako posebno i lijepo životno iskustvo.
Možete li se prisjetiti Vama najtežeg i najdražeg predmeta?
Jako teško pitanje. Većini kolega je najteži predmet bio Planiranje i programiranje zaštite na radu kod profesora Jovana Vučinića. Ne bih to nazvala negativno teškim u smislu da je profesor od nas očekivao nešto nemoguće, već je on nastojao postići da nam znanje stečeno na njegovim predavanjima ostane u glavi čitav život. To je zapravo vrlo pozitivno jer se radi o stručnom predmetu koji nam ne bi bio od nikakve koristi kada bi ga samo naštrebali, a potom zaboravili. Najdraži mi je predmet skoro nemoguće izdvojiti, no posebno su mi dragi predmeti koji su usko vezani uz struku. Dakle, tu bi ulazilo i već spomenuto Planiranje i programiranje zaštite na radu kod profesora Jovana Vučinića jer iako je bio težak, na tom smo predmetu stekli mnogo stručnog znanja.
Možete li navesti profesora s kojim ste kasnije surađivali ili vam je ostao u sjećanju po nekoj posebnoj kvaliteti ili možda kao svojevrstan uzor?
Iskreno, meni će baš svaki profesor koji mi je predavao na Veleučilištu ostati u jako lijepom sjećanju jer se nisam susrela s niti jednim profesorom koji me je na bilo koji način uvrijedio ili mi se zbog nečega zamjerio. To je ujedno i jedan od razloga zbog kojeg smatram da je naše Veleučilište posebno. Svatko od tih profesora je bio moj uzor jer su s nama nesebično dijelili svoje znanje, bili su nam svima velika podrška i uvijek su za nas pronalazili prave riječi. Kada me netko pita o mojem obrazovanju, uvijek s ponosom govorim o Veleučilištu i tim divnim ljudima koji su uvijek činili sve što je u njihovoj moći da nam prenesu znanje. Upravo su oni od nas studenata, kroz godine studiranja, polako oblikovali stručne osobe kakve smo danas i na tome im svima veliko hvala.
Za kraj, koju bi poruku poslali našim studentima?
Uživajte u svojim studentskim danima, za mene je to bio najljepši period mojeg života, i vjerujem da ćete i vi jednog dana kada se osvrnete na to doba isto to reći. To je dio života u kojem smo se osamostalili i bili na putu da postanemo ono što danas jesmo. Isto tako, uvijek s ponosom govorite o Veleučilištu jer je toliko dobrih profesora na jednom mjestu zaista teško naći. U životu će uvijek biti uspona i padova, ali bitno je nikada ne odustati, već se iznova truditi i dizati, kako kao osoba, tako i u profesionalnom smislu. Put prema uspjehu je zaista težak, ako o njemu tako razmišljamo, ali ako uvijek razmišljamo pozitivno i trudimo se, onda taj put istovremeno može biti i predivan. S takvim načinom razmišljanja, vjerujte mi da sve što poželite možete i ostvariti.
Pristupačnost
